|
http://www.ecolo.org/lovelock/Nuclear_lifeline_en.pdf ČITAV ŽIVOT BIO SAM "ZELEN". Volim prirodu i posvetio sam cijelu svoju znanstvenu karijeru pokušaju da shvatim kako funkcionira. Odgojen sam na selu. Danas sa suprugom živim u ruralnom dijelu Devona u jugo-zapadnoj Engleskoj. Naših nekoliko hektara šume s potokom su prirodni rezervat. Jedan moj izum je dijelom začeo pokret za zaštitu prirode. 50-ih godina sam kao mladi znanstvenik razvio jednostavan instrument za mjerenje čistoće zraka, Electron Capture Detector, što nas je alarmiralo o globalnom zagađenju atmosfere. Primjerice, pokazao je da se DDT proširio cijelim planetom, a kasnije i da se CFC plinovi akumuliraju u atmosferi i uništavaju ozonski sloj. 60-ih godina, dok sam s NASA-om surađivao na pokušaju utvrđivanja je li na Marsu ikada postojao život, naučio sam mnogo toga o našem vlastitom planetu. Shvatio sam da se čitav planet ponaša kao da je i sam živo biće, regulirajući sam sebe ne bi li stvorio uvjete pogodne za život. Mi ljudi smo dio tog sistema. Sve što činimo utječe na njega. Nazvao sam te kompleksne ideje "Gaia", po grčkom imenu za Majku Zemlju. Ta teorija je danas široko prihvaćena ali poznata pod imenom "earth system science". MAJKA ZEMLJA ima problem. Svaki put kada upalimo svjetlo ili pokrenemo automobil, dešava se zloslutna stvar. Iz dimnjaka elektrana i ispušnih cijevi automobila izlaze ogromne količine ugljičnog-dioksida (CO2), zagađuju atmosferu i izazivaju efekt staklenika, pregrijavaju Zemlju. Stalno rastuća globalna temperatura se približava pragu iza kojega će za Zemlju nastupiti prava kriza. Fizičke promjene planeta – primjerice porast razine mora – će postati nepovratne. Ali ima još mnogo toga što možemo učiniti da spriječimo katastrofu. Globalno zagrijavanje uzrokuje naša ovisnost o ugljičnim gorivima kao što su ugljen, nafta, i plin. Kad bismo mogli izbjeći spaljivanje tih "fosilnih" goriva, i globalno zagrijavanje bi se zaustavilo. Ali kako da to učinimo? Slamka spasa postoji i visi nam pred nosom. Ako ju zgrabimo istovremeno ćemo spasiti svijet i od globalnog zagrijavanja i od energetske krize. Sigurna je, provjerena, praktična i jeftina. Naša slamka spasa je nuklearna energija. ZAMISLITE DA STE ministar koji treba odlučiti koje gorivo koristiti u elektrani koja će snabdijevati polovicu velikog grada kao što je Pariz. Svake godine, ovo bi bile posljedice: UGLJEN: Zahtijeva 1000 kilometara željezničkih vagona punih skupog ugljena, proizvodi milijarde kubika plina koji pregrijava planet, stvara prašinu, čađ i više od pola milijuna tona otrovnog pepela. NAFTA: Zahtijeva 4 ili 5 super-tankera nakrcanih u nestabilnim dijelovima svijeta, proizvodi skoro jednako mnogo stakleničkih plinova plus velike količine sumpora i durgih toksičnih kemikalija koje nam se vraćaju u kiselim kišama. PLIN: Uvozi se iz dalekih destinacija brodovima i plinovodima sklonima nesrećama i pucanjima, ispuštanja veoma zagađuju, i dobava plina uopće je ranjiva na terorizam. Nuklearka: Traži dva kamiona jeftinog i obilato dostupnog urana, uveženog iz stabilnih država poput Kanade ili Australije. Proizvedeni plinovi i kiseline: nula. Otrovni pepeo i prašina: nema ih. Proizvedena količina visoko-radioaktivnog otpada: nekoliko vjedara. Prednosti uporabe nuklearne energije namjesto fosilnih goriva su nemjerljive. Znamo da je nuklearna energija sigurna, čista i efikasna jer, upravo sada, 137 nuklearnih reaktora proizvodi više od trećine električne energije EU, a sveukupno njih 440 proizvodi sedminu svjetske električne energije. No ipak većina država u EU koje već imaju nuklearne elektrane – Belgija, Njemačka, Nizozemska, Švedska, UK - na sve mile i nemile načine ih pokušavaju zatvoriti (ili u najmanju ruku ne obnavljati stare elektrane) i to usprkos činjenice da je anketa Eurobarometra 2002 pokazala da dva od tri Europljana općenito podržavaju nuklearnu energiju. Čak se i Sjedinjene Države premišljaju. Jedino Finska, Francuska i neke srednje-Europske države (Bugarska i Rumunjska) grade nove nuklearne elektrane. Danska, Italija i Austrija su odlučne u tome da ne žele nuklearne elektrane na svom teritoriju, istovremeno se rado oslanjajući na uvoz nuklearne struje od svojih susjeda. Gasiti nuklearne elektrane danas kada su nam najpotrebnije u borbi protiv globalnog zagrijavanja je ludost. Razumne brige o sigurnosti uopće nisu tema rasprave. Anti-nuklearnu kampanju guraju grupe poput Greenpeace-a i Friends of the Earth, i političari "zelenih" stranaka. Oni teže ciljevima koji ne uključuju niti zdravorazumsku zaštitu okoliša niti znanstvenu misao – neobičan način obrane Zemlje. Zelena ideja da obnovljiva energija može popuniti rupu nastalu gašenjem nuklearnih elektrana – kao i zadovoljiti stalno rastuće zahtjeve za novim kapacitetima – je romantična besmislica. Farme vjetrenjača su monstruzno neefikasne i svejedno trebaju elektrane na fosilna goriva da ih pokriju u ona tri dana od četiri kada vjetar ne puše. Energija sunca je smiješna sanjarija za sjevernu Europu. Velike količine energije valova ili plime i oseke su još vrlo, vrlo daleko. RADIJACIJA JE DIO našeg prirodnog okruženja i s njom možemo živjeti. Svi smo izloženi prirodnoj radioaktivnosti svakog trenutka, uglavnom iz tla i kamenja. Naša izloženost radijaciji raste za 10% ako spavamo pored drugog ljudskog bića. Vikend na obali u Cornwallu i njezinim granitnim liticama povećava ju trostruko, praznici na skijalištu deseterostruko. Kakve su nuklearne elektrane u usporedbi? Radijacija iz nuklearnog reaktora je sićušna, otprilike jednaka radijaciji od našeg vlastitog tijela. Prema National Nuclear Protection Board (UK), doze koje primamo od cjelokupne nuklearne industrije manje su od 1% ukupne radijacije kojoj smo izloženi. Medicinski izvori zračenja (Roentgen) odgovorni su za 14%, a ostatak je prirodnog podrijetla. U usporedbi s poznatim rizicima za razvoj raka kao što su loša prehrana ili pušenje, rizik od ne-medicinskog umjetnog izvora zračenja iznosi čitavih 0,01%. Brojke pokazuju da je instinktivni strah velikog broja ljudi od nuklearne energije nerazuman. Nekolicina nesreća koje su se dogodile su strahovito preuveličane. Nesreća Černobilskog reaktora se opisuje kao jedna od velikih industrijskih katastrofa dvadesetog stoljeća. Ukrajinski reaktor u blizini Kijeva se 1986. zapalio zbog lošeg dizajna i niza teških grešaka operatera dok su bili isključeni svi sigurnosni sustavi. Još uvijek se o tome izvještava s naglaskom na tisuće pogibija i dugotrajnom zagađenju. U stvari, poginule su sveukupno 42 osobe, i to većinom vatrogasci i radnici elektrane. U periodu nakon eksplozije, stručnjaci UN-a nisu pronašli nikakve dokaze malformacija novorođenčadi, povećane učestalosti raka ili drugih zdravstvenih efekata, uz jedan izuzetak. Oko 1800 slučajeva ne-smrtonosnog raka štitnjače pronađeno je kod ljudi koji su u trenutku nesreće bili djeca. Čak nije jasno ni jesu li ti slučajevi izazvani nesrećom, a mogli su se izbjeći da su vlasti upozorile stanovništvo da 24 sata ostanu u kućama i razdijelile tablete joda. Zagađenje radioaktivnog oblaka koji se proširio nad zapadnu Europu je bilo praktički nepostojeće: svega jedna desetina rentgenskog snimanja ili deset dana skijanja u Alpama. No svejedno 368 farmera u UK ne mogu prodavati ovce jer radijacija koje ove popasu iz trave prelazi službene granice. Koliko je ta službena granica? Jednaka je radioaktivnosti jednog kilograma kave ili 1/30 kuhinjskog detektora dima. ZAŠTO SMO TAKO UPLAŠENI? Na kraju krajeva, ako je nuklearna energija zaista tako opasna kao što ljudi vjeruju, nije li Francuska – čijih 58 reaktora proizvodi 78% električne energije – stravično zagađena i upropaštena? Daleko od toga. Svjetski nuklearni prvak je siguran a zdravlje Francuza je u samom svjetskom vrhu. Prema Bruni Comby-ju, nuklearnom znanstveniku koji je ustanovio Enviromentalists for Nuclear Energy, organizaciju sa 7000 podupiratelja, francuska jeftina električna enegija smanjuje njezino zagađenje atmosfere s CO2 za 90%. Švicarska studija o pogibijama uzrokovanima proizvodnjom energije nam je dala zapanjujuće rezultate. Nulearna energija ispada 5 puta sigurnija od nafte, 10 puta sigurnija od plina, i 100 puta sigurnija od hidrocentrala. Prema Svjetskoj Zdravstvenoj Organizaciji, svjetsko zagađenje uzrokovano korištenjem fosilnih ogriva odgovorno je za tri milijuna smrti svake godine. No mediji to tako ne vide. Kada je 2004. godine u japanskoj nuklearki prsnula cijev s parom pri čemu je poginulo četvero radnika, svijet su obišli naslovi o "nuklearnoj" nesreći, makar se ništa nuklearno nije dogodilo. Par dana ranije, 20 ljudi je poginulo i 200 ranjeno u Belgiji kada je eksplodirao plinovod, ali izvan same Belgije događaj nije pobudio poseban interes. Kada se nuklearno gorivo spaljuje u reaktoru nastaje radioaktivni otpad s kojim se mora postupati na siguran način. Spremanje i odlaganje ne moraju biti komplicirani. Glavni argument ZA nuklearnu energiju je upravo to što stvara tako izuzetno malenu količinu otpada, i Zeleni koji joj se suprotstavljaju po tom pitanju se ne ponašaju razumno. Sav visoko-radioaktivni otpad proizveden u UK nakon 50 godina civilne primjene nuklearne energije stao bi u kocku sa stranicama od 10 metara, otprilike veličine manje kuće. Zašto smo toliko zabrinuti zbog te majušne kockice? Ona je ništa u usporedbi sa 13700 kubnih kilometara CO2 koji svake godine proizvedemo spaljujući fosilna goriva, dovoljno da svake godine prekrijemo cijelu UK slojem debljine 10 metara. Zaista, radioaktivnom otpadu jest potrebno dugo vrijeme da prestane biti opasan, ali radioaktivnost nekih dijelova nestaje već nakon nekoliko godina, a ne nužno stotina tisuća godina kako tvrde Zeleni. KOLIKO JE RADIOAKTIVNI OTPAD ZAISTA OPASAN? Čak i kada biste stali odmah pored nezaštićenog goriva jučer izvađenog iz reaktora, imali biste na raspolaganju dvije minute da se udaljite praktički neozlijeđeni, a ako je gorivo izvađeno prošle godine imali biste na raspolaganju 5 sati. Dodatno, ništa od tog materijala se ne može zaista smatrati "otpadom", budući je iz njega iskorišteno svega 3% energetskog sadržaja. Ako bi ga se reprocessiralo, ponovo se može izraditi svježe gorivo. Nuklearni otpad na raznim lokacijama u UK sadrži po nekim procjenama energetski potencijal sveukupne nafte u Sjevernom moru. Ukupna zaliha u Sjedinjenim Državama je po energetskom potencijalu 5 puta veća od sve nafte Bliskog Istoka. Je li to otpad – ili energija naše budućnosti? Ideja da bi se teroristi mogli dočepati nuklearnog materijala je razumljiva ali promašena. Testovi su pokazali da nema tog aviona koji bi mogao probiti betonski štit modernog reaktora. Iako je nuklearna energija puno čišća i sigurnija od fosilnih goriva – i također najjeftinija prema nedavnoj studiji Europske Komisije – dozvoljavamo Zelenima da iskorištavaju naše strahove. Ukoliko se ne prestanemo nervirati oko sićušnih statističkih rizika – čak i ako postoje – i ne usredotočimo na zaštitu planeta na kojem živimo, naša budućnost je tmurna. U ovom električnom svijetu, nuklearna energija je iskra nade. James Lovelock, March 2005., Reader's Digest, http://www.ecolo.org/lovelock/index.htm |
U utorak 11. studenog u sivoj viječnici FER-a održana je tribina pod nazivom "Strategija energetskog razvitka Hrvatske" u organizaciji Hrvatskog nuklearnog društva i hrvatskog IEEE odjela za elektroenenrgetiku. Gost tribine bio je prof.dr.sc. Slavko Krajcar koji je u ime projektnog tima prezentirao strategiju. Tribina je zamišljena kao dio javne rasprave o novoj strategiji, a tijekom izlaganja same strategije, veći naglasak stavljen je na elektroenergetske i nuklearne aspekte, u skladu s preferencijama i stavovima samih organizatora. Jednosatno izlaganje popratila je sat i pol duga rasprava u kojoj su svoje komentare i stavove iznosili prisutni stručnjaci, a postavljen je i veći broj interesantnih pitanja na koje je prog.dr.sc Krajcar odgovarao. Nakon završene prezentacije strategije, predsjednik HND-a, prof.dr.sc Dubravko Pevec, izložio je i argumentirao službeni stav HND-a o nužnosti izgradnje nuklearne elektrane u Republici Hrvatskoj. 
The third Plenary Meeting of the European Nuclear Energy Forum (ENEF) took place in Bratislava, Slovakia, on 3 and 4 November 2008, almost exactly a year since ENEF was launched in the Slovakian capital. Around 200 participants attended, representing all the stakeholder groups engaged in the ENEF process. These included the Prime Ministers of the two ENEF host countries - Robert Fico of Slovakia and Mirek Topolanek of the Czech Republic - government ministers, high-ranking officials from the EU institutions, senior representatives of the European nuclear industry, NGOs, civil society and financial experts.
